Novogradiška Opća bolnica ima i reumatologinju

Dr. Ljepša Rakas Vujčić, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije završila je subspecijalizaciju i sada u Općoj bolnici Nova Gradiška imamo i reumatologinju.

To će uvelike ljudima uštedjeti i vrijeme i novac jer neće više morati putovati izvan našega kraja, a i zdravstveni problem koji ih muči bit će prije riješen, time i poboljšana kvaliteta njihova života. Tim smo povodom s njom i razgovarali. Dr. Ljepšu Rakas Vujčić, sigurna sam, poznaju mnogi Novogradiščani, ali i mještani šireg kraja prije svega kao liječnicu, ali i kao osobu koja surađuje s mnogim našim udrugama, podupirujuća je članica HPD Graničara, članica je novogradiške Podružnice Hrvatskog liječničkog zbora, održala je mnoga stručna predavanja i tribine iz područja kojim se u zdravstvu bavi. Ali poznajemo ju i kao aktivnu ženu u politici. Bila je zamjenica gradonačelnika za društvene djelatnosti, sada je predsjednica Gradskog vijeća grada Nova Gradiška. No o tom njezinom djelovanju jednom drugom prilikom.

Vratimo se njezinu liječničkom pozivu!

Kao liječnica je, poslije završenog studija, počela raditi u novogradiškoj Općoj bolnici i ovdje ostala. Nakon obavljenog pripravničkog staža, tada je trajao godinu dana, svi mladi liječnici morali su, pa tako i ona, raditi dvije godine u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili na hitnoj da bi uopće mogli polagati državni ispit i natjecati se za neku od specijalizacija.

-Radeći već u općoj medicini ovdje kod nas vidjela sam da sve više ljudi ima problema sa kostima, zglobovima, znači lokomotoričkim sustavom, mišićima, a u to vrijeme u Novoj Gradiški nije bilo specijaliste za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Jednom je tjedno dolazio kolega iz Lipika, pokojni dr. Šreter. I u razgovoru s pacijentima i tadašnjim vodstvom bolnice, kao i dr. Šreterom došla sam do zaključka da bi to možda Novoj Gradiški baš trebalo. Kako sam bila udana, mislila sam imati djecu, nekako sam mislila i da je fizikalna medicina možda malo i mirnije područje za ženu koja planira imati obitelj, pa tako i uz potrebe koje su bile evidentne za to zdravstveno područje, kada je raspisan Natječaj, javila sam se samo ja i evo, tako je krenulo, a to je bilo 1986. godine. Specijalizacija je u to vrijeme trajala tri godine, sada traje četiri i pol. Godinu i pol dana sam provela u Lipiku i mislim da mi je taj profesionalni rad u Lipiku jako, jako puno pomogao. Naime, tamo sam odmah „bačena u vatru“ , dobila sam odmah pacijente i radila. Poslije toga sam još godinu i pol bila u Zagrebu do ispita, a i dan danas sam u jako dobrim odnosima s kolegicama i kolegama u Lipiku. Puno mi je to značilo jer u Zagreb sam došla sa puno znanja i iskustva i nije mi bilo teško još tu godinu i pol odraditi u Zagrebu i položiti specijalistički ispit . Znači od 13. 10. 1989. godine sam specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije-rekla nam je na početku razgovora dr. Ljepša Rakas Vujčić.

Kakvi su bili uvjeti za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju tada i sada?

Po povratku sa svog drugog porodiljnog, a bilo je to vrijeme Domovinskog rata, uvjeti su bili takvi da sam mislila kako bi bilo najbolje da se vratim u Zagreb. Tada su radile dvije vrijedne fizioterapeutkinje, ali bez opreme, bez adekvatnog prostora. Mi smo u to vrijeme praktički krenuli od nule i još je bilo ratno vrijeme.

Evo i jedne situacije, koju danas pričam kao anegdotu: Došla je pacijentica iz Dragovaca sa slomljenom nadlaktičnom kosti i trebala je ići na razgibavanje, a prije toga se radi terapija ledom. Mi ovdje nismo imali ni zamrzivač, tako da je žena iz Dragovaca nosila led, a u kom stanju je stigao u Novu Gradišku možete misliti.

Danas što se tiče fizikalne medicine imamo veliki broj fizioterapeuta, imamo gotovo svu aparaturu za fizikalnu terapiju.

Ipak tijekom Domovinskog rata odradili smo kao tim veliki posao, tako radimo i danas i baš sam ponosna na svoju fzikalnu medicinu i rehabilitaciju i na svoje fizioterapeute.

Odluka za subspecijalizaciju. Zašto reumatologija?

Fizikalna medicina i reumatologija su dosta povezane i tijekom same specijalizacije smo jako puno učili o reumatologiji i susretali se naročito na Klinici s takvim pacijentima i to je nekako bila moja želja još od specijalizacije. Na žalost, životne su okolnisti bile takve da sam rano ostala sa dvoje male djece i odlazak u Zagreb bio je nemoguć. Kada su djeca odrasla vidjela sam da još imam snage i volje za tim i probala sam to tražiti. Nisam baš puno vjerovala da će se moja ustanova i Ministarstvo s tim složiti, međutim nije doista bilo nikakvih problema. I eto na kraju sam završila i tu subspecijalizaciju i mislim da ću biti u mogućnosti pomoći našim bolesnicima da ne moraju ići izvan ustanove, barem oni koji se ovdje, što se tiče reumatologije, mogu liječiti. Veliki broj pacijenata koji su gravitirali prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu su se već vratili ovdje k nama u Novu Gradišku.

Unatoč prilikama za odlazak ipak je dr. Ljepša Rakas Vujčić ostala u novogradiškoj bolnici. Evo zašto?

-Zato što volim svoj Grad i kada nisam otišla zbog obiteljskih problema, a onda je došao i Domovinski rat i bila sam ovdje potrebna, poslije više nisam ni pomišljala otići. Moja mi je ustanova doista pružila sve.Tu sam završila i staž, dobila specijalizaciju, mogla sam normalno raditi i razvijati se, donijeti neke nove dijagnostičke postupke, dakle ustanova mi je omogućila edukaciju ultrazvuka, edukaciju mjerenja gustoće kosti, kupljen je aparat za mjerenje gustoće kosti. Kada je kupljen, prije 10-ak godina, koštao je 50.000 eura. Znači jedna mala bolnica i tadašnje vodstvo shvatili su da je takav aparat potreban za naše pacijente i svi koji trebaju napraviti takav nalaz to mogu učiniti bez problema, relativno brzo, ovdje kod nas. Zahvalna sam i svojoj ustanovi i svom Gradu, tu sam podigla i svoju djecu i nisam imala želju otići.

Održala je dr. Ljepša Rakas Vujčić puno stručnih tribina i na taj način pomogla u prevenciji bolesti!

-Doista je bilo puno zdravstvenih tribina na kojima sam sudjelovala i držala predavanja, kako o bolestima, tako i o prevenciji, sudjelovala sam u različitim radio emisijama, a tu je i suradnja sa Udrugama koje okupljaju osobe s invaliditetom od bilo koje vrste bolesti lokomotoričkog sustava, surađujem s našim umirovljenicima,...

Zadovoljstvo je držati takva predavanja koja su i posjećena, a kroz to sam stekla i puno prijatelja tako da nisu odnosi samo na relaciji liječnik-pacijent , nego puno više. Za neke mi se čini da su i dio moje obitelji.

U liječenju je izuzetno važan pristup pacijentu. Liječi se i „riječima“

-Biti liječnik zapravo je poziv jer teško je to raditi ako niste svim svojim bićem u tome. To je svakodnevni rad s ljudima, a to je i najteže, pogotovo kada se radi o bolesnim ljudima, jer su tada i najranjiviji. Ljudi vole da ih se lijepo primi, da ih se sasluša, da im se objasni, da se ima vremena za njih. Iako smo u vremenu novih tehnologija i moramo nalaze upisivati kompjutorski, nekada se ljudima čini i da nemamo dovoljno vremena za njih, ali ja sam valjda još onoga starog kova pa nastojim još uvijek sve objasniti i porazgovarati s pacijentima tako da se ljudi osjećaju dobrodošli u moju ambulantu.

Ali i kada odem kući razmišljam o mojim pacijentima. Često nosim nalaze i kući da ih još proučim kako bih što kvalitetnije pomogla. U moju ambulantu dolaze većinom ljudi srednje i starije dobi, ali na žalost, u zadnje vrijeme i sve više mlađih ljudi i posebno sam tu osjetljiva jer mlađi ljudi, kada se razbole od upalnih reumatskih bolesti moramo ih dovesti u stanje da mogu odraditi svoj radni vijek, da dočekaju nekakvu mirovinu i da invaliditet bude što manji ili da ga uopće ne bude. Kada čovjek u tome uspije sigurno da se dobro osjeća i da mu je to dodatna motivacija za dalje.

Kako uskladiti obiteljski život i liječnički poziv?

U prvim godinama braka mi je iznenada umro suprug i to je doista bila tragedija i rana, koja je ostala cijeli život. Ostala sam sama s tada dvije malene djevojčice, koje su sada odrasle osobe, imaju svoje poslove, karijere, jedna je i majka. Mislim da svojoj djeci nisam ništa uskratila što se tiče majčinstva, brinula sam se za njih, a i danas se svakodnevno čujemo i često se vidimo, a brinem se i za svoju unučad. Oni su svi u Zagrebu, ali nije daleko, pa putujemo često i ja i oni, a vole doći u Novu Gradišku. Bez obzira koliko sam puno radila i kada sam bila mlađa i dosta dežurala, svoju djecu nisam zakinula u ničemu.

Fizijatrijski odjel?

Mi smo bolnica 4 kategorije, pa ne postoji Odjel. Jedno vrijeme smo to pokušali zajedno s Odjelom neurologije i mislim da je to bilo jako dobro. Neurolog i ja počeli smo razvijati i jednu neuro rehabilitaciju , a takvih Odjela i nema puno u Hrvatskoj, razvijen je u Osijeku,koliko znam. Međutim, nije bilo sluha za daljnji nastavak i uvijek se s visoka govorilo kako je ovo mala bolnica i to nam ne treba. Mislim da je to tada ipak bila pogreška što nam nisu dozvolili da se razvijamo i u tom pravcu.

Da se svi i liječnici i građanstvo i politika nisu digli kada je došlo do spajanja bolnica NG i SB pitanje je što bi bilo. I zato mislim neka smo mi mala bolnica, ali što više toga imamo to bolje za naše pacijente.

Dr. Ljepša Rakas Vujčić bila je i na čelu Bolnice kada je novogradiška bila spojena sa slavonskobrodskom.

Odigrala je veliku ulogu u povratku pravnog statusa Opće bolniceNova Gradiška.

-U osmom mjesecu 2015. godine kada je situacija bila dosta uzavrela u obje bolnice jer smo bili spojeni, ali smo svi osjećali da to nije prirodno i da to strukturalno spajanje i gotovo poništavanje naše Bolnice nije to, tada su iz Ministarstva zdravstva meni ponudili ravnateljsko mjesto. Kada me je tadašnji ministar Varga nazvao i rekao kako bi volio da -citiram ga- na mjesto takve bolnice dođe jedna normalna osoba- bilo mi je ni da odbijem, ni da prihvatim. Ipak, misila sam ako mogu nešto učiniti za našu Bolnicu na taj način, prihvatit ću. I tako sam u 8 mjesecu 2015. to i prihvatila i na tom mjestu sam bila do 5. mjeseca 2016. godine. Iako to nije dug period radila sam na tome da se što više ojača novogradiška bolnica i da se s vremenom i odvoji što se i dogodilo, a istodobno ništa nisam radila protiv slavonskobrodske bolnice.Na to sam ponosna i kada danas dođem u SB lijepo sam prihvaćena i sa sadašnjim ravnateljem kada sam u kontaktu odnos je odličan. Kasnije su se političke konstelacije promijenile i Bolnica je odvojena i nastavila je sa svojim samostalnim i uspješnim radom i s tim smo svi jako zadovoljni.

Poruka pacijentima i mladim kolegama!

Što se tiče pacijenata oni su ovdje u moju ambulantu uvijek dobro došli. Nekad se možda malo duže čeka nego bi se htjelo, ali s obzirom da sam sama na tako velikom području i puno je toga i fizikalne, reumatologije i ultrazvuka i gustoće kostiju, ali ako je hitan bolesnik zna da može pokucati i da sigurno neće biti odbijen.

A što se tiče naših mladih kolega, eto poručujem da se što prije vrate u Novu Gradišku. Mi na specijalizaciji imamo dvije mlade kolegice i mislim da su obadvije jako kvalitetne i osobe i liječnice i ne moramo se bojati budućnosti za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Možda će se jedna krajem iduće godine i vratiti i onda bismo i zajedno radile, a vjerujem da će se vratiti i druga do moje mirovine pa će se ta fizikalna baš lijepo popuniti.

Osobno sam zadovoljna s onim što sam postigla. Zadovojna sam sa svojom djecom, u profesionalnom smislu također, a kolege me uvažavaju kao i moje znanje i iskustvo- rekla nam je u zaključku razgovora dr. Ljepša Rakas Vujčić.