Jednom učiteljica...zauvijek učiteljica

Biti učitelj doista je poziv, ne samo posao. Obrazuju, ali i odgajaju. Oblikuju ljudsko biće. Usađuju istinske vrijednosti. Uz znanje i vještine, uče djecu biti iskrenima i poštenima. Brinu o njima i kada nisu u školi. Ispraćaju generacije u život. 

Biti učitelj doista je poziv, ne samo posao. Obrazuju, ali i odgajaju. Oblikuju ljudsko biće. Usađuju istinske vrijednosti. Uz znanje i vještine, uče djecu biti iskrenima i poštenima. Brinu o njima i kada nisu u školi. Ispraćaju generacije u život.

Najveća im je nagrada kada im se njihovi učenici, kao odrasli ljudi, jave. Tada znaju da su uspjeli. 

Jeste li se i vi sjetili svoje prve učiteljice...na Dan učitelja? Vjerujem da jeste.

U povodu ovogodišnjega 5. listopada razgovarali smo s učiteljicom  razredne nastave Vericom Lukačević, koja je stekla i zvanje učiteljice-savjetnice.

U siječnju 2021. imat će okruglih 30 godina staža. Kako je rekla, imala je sreću da sve ove lijepe godine s djecom i za djecu, „zaradi“ u novogradiškoj OŠ „Mato Lovrak“.

Prva učiteljica i uzor

Bila joj je Marija Margetić u Štivici gdje je pohađala razrednu nastavu u vremenu kada su razredni odjeli bili brojniji.

-Svojom ljubavlju, toplinom i radom usadila mi je ljubav prema tom pozivu još u mladim danima- istaknula je Verica Lukačević.

Obično se djeca vole igrati učiteljice. I ona je to isto činila u djetinjstvu i eto odabrala taj poziv, koji bi, kaže i danas  bio njezin odabir.

Sjeća se toplijeg i prisnijeg odnosa  djece, puno više igre na igralištima, na ulici, na otvorenom. Puno više zajedništva.-Bilo je to neko drugo vrijeme-kaže.

Naša sugovornica prva je četiri razreda Osnovne škole završila u Štivici. Nastavu od 5-8 razreda pohađala je u OŠ „Ivana Gorana Kovačića“ u Starom Petrovom Selu, potom srednju, odgojno-obrazovno usmjerenje, u Novoj Gradiški. Uslijedila je Pedagoška akademija u Zagrebu koju uspješno završava i stječe zvanje nastavnika razredne nastave.

Na pitanje zašto je izabrala biti učiteljica razredne nastave odgovorila je slijedeće:

-Baš je to nešto što mi je usadila u srce moja prva učiteljica, taj dio priče sa malenom dječicom koja imaju veliko srce kao “autobus“, veliki su kritičari, ali topli, bezuvjetno iskreni, ali isto tako bezuvjetnu iskrenost traže nazad.

Prvo radno mjesto bilo joj je na zamjeni u OŠ „Mato Lovrak“ 1991. gdje se ubrzo otvorilo stalno radno mjesto pa je ostala do danas u toj školi. 

-Bile su to ratne godine gdje sam s djecom bila i u podrumu, pa škola i kod kuće, bili smo izmješteni i u Austriji i nakon svega sada smo tu gdje jesmo, s novom pričom, s pandemijom, online nastavom. Stalno se nešto događa, mijenja-kaže učiteljica Lukačević.

Kako je počela raditi s djecom trećega razreda jedva je čekala dobiti svoju prvu generaciju, svoje prvašiće. Za svaku je na svoj način vezana.

-To su posebni osjećaji, ali i odgovornost i prema djeci i prema roditeljima.Često me u razredu zazovu „mama“, a to je znak da se osjećaju toplo i sigurno kao i kod kuće. Puno smo s njima u školi, ali ovo je odgojno-obrazovna ustanova . Ne bavimo se samo obrazovanjem nego jednim dijelom i odgojem- razgovorom, pričom, proživljavamo i one obiteljske lijepe i tužne trenutke i to je jedna veza koja traje. Davno je jedan tata rekao – jednom učiteljica, zauvijek učiteljica , pa tako i te naše generacije. Zauvijek smo vezani. Prepoznajemo se, prisjećamo, javljaju se i to je jako lijep osjećaj. Prije dvije godine moja učenica, sada liječnica, Maja Kovačević, posjetila me u bolnici i kada osjetite tu empatija i ljubav to vam je znak da ste vrijedili- ispričala nam je vrlo emotivno Verica Lukačević.

Koliko god nam se činilo da učitelji odrade nekoliko sati dnevno i odlaze kući, to nije tako. Nije to samo rad u školi, već zapravo cjelodnevni.

-Ako se i ne sjedi za računalom i ne priprema, puno je tu razmišljanja, preispitivanja jesmo li pravedno postupili. Ako se dijete povrijedilo zovemo roditelje, pitamo, brinemo se i naša su djeca u našim glavama i razmišljanjima cjelodnevno-naglasila je.

Prisjetila se kako se ranije koristila najviše bilježnica, ploča, kreda, papirnati dnevnici. S vremenom je došla digitalizacija, pa su učili u knjižnici zajedno sa učiteljicom Marijom Zoričić i tadašnjim ravnateljem Mirkom Golovrškim.

Nove generacije djece odrastaju od malena s modernom tehnologijom i kako oni uče od učitelja, tako i oni uče od njih. Naša sugovrnica potvrdila nam je da je na to ponosna.

- U sadašnjosti odgajajući i obrazujući djecu kroz njih živimo za budućnost i moramo se i prilagođavati, učiti i mijenjati. I načine poučavanja i metode moramo mijenjati kako bismo mogli biti uz dječicu-istaknula je.

Učiteljica Verica Lukačević sudjelovala je u školskim projektima, vodi Dječji forum, Društvo naša djeca. Željna je znanja i vještina kao i njezini učenici.

-U svakome čuči jedno malo dijete samo je stvar u tome koliko ćemo to dijete pustiti da se razvija i da uopće bude prisutno. Kada radite s djecom od prvog do četvrtog razreda to dijete mora biti tu negdje stalno vidljivo. Morate biti ukorak s nima od njihovih slobodnih zanimacija, crtića, likova kako biste mogli s njima i o tome razgovarati jer im je to u ovom trenutku jako važno i zanimljivo, a isto tako morate pratiti i nove načine, tehnologiju, metode kako bi im mogli prilagoditi program.

Prije nekih osam godina jedan učenik me pitao kada smo gledali film- Dobro učiteljice tko bira te filmove?... I on me jako osvjestio. Nastavni plan i program bira i filmove. Sada imamo veću slobodu odabira i kreiranja, ali to je bilo ono zvono za uzbunu da djeci treba promjena, da su nove generacije i da moramo ići u korak sa vremenom- istaknula je naša sugovornica.

Preko noći skok u virtualnu nastavu

S obzirom na pandemiju u školama su se morali prilagođavati vrlo brzo na nastavu na daljinu.

–To je bio jedan novi izazov i situacija kojoj smo se „preko noći“ morali prilagoditi i uistinu je to bio cjelodnevni rad, pa  i do kasno u noć kako bismo pripremili adekvatne materijale koji će djeci biti razumljivi i kako bi što manje opterećivali roditelje.Veliku ulogu u svemu je imala naša ravnateljica Vesna Lončar-Cindrić, koja nam je u stručnom i svakom drugom smislu bila velika podrška.

Nije lako u učionici, a osobito online motivirati učenike, zadržati njihovu pažnju i koncentraciju. Nije lako mijenjati stav i svijest da u školu ne idu zbog ocjena, nego zbog znanja, sposobnosti, kompetencija. Povezanost s djecom i roditeljima bila je intenzivna i još jedanput veliko hvala roditeljima koji su iznjedrili veliki posao s nama.

Važnost komunikacije s roditeljima

-Odnos i komunikacija s roditeljima izuzetno su važni, ali razlikuju se od generacije do generacije. Svi se roditelji brinu i vole dijete najviše na svijetu,žele, kao i djeca uspjeh, a to nam je zajedničko. Sve ove godine doista nisam imala problema, nego samo suradnju i podršku roditelja, a i sada je to složna ekipica koja me podržava-naglasila je uz osmijeh Verica Lukačević.

Položaj učitelja u društvu 

Nekada se dobro znalo da su najvažniji u mjestu liječnik, učitelj i svećenik. I poštovalo ih se.

Danas poziv učitelja nije baš pretjerano cijenjen. Nije niti adekvatno plaćen. A i o poštovanju učitelja dalo bi se razgovarati.

-Sve vam to ovisi od čovjeka do čovjeka. Međutim o tomu nitko od nas, kada smo birali zanimanje, nije razmišljao. Poštovanje i odnos se mijenjao, sada je dostupnost informacijama velika, svi sve znamo. Često si ljudi uzimaju za pravo biti  suci, liječnici...upuštaju se u komentiranje i učiteljskoga poziva, a da o njemu zapravo vrlo malo znaju. Ipak, ne uzimam ja to za zlo. Mi radimo za budućnost, za generacije,...A koliko smo uspješni i koliko nas cijene i vole, djeca kažu i osmjesima, pogledima... Kada se zatrče, zagrle vas... moji mi čak i tepaju „pčelice naša“. E, tada ništa drugo nije važno. 

Svi imamo pravo na mišljenje. Različiti smo. Neki znaju koliko se ljudi daju i rade. Ima i podrške i onoga drugoga. Ali to je u redu, to je ravnoteža-rekla nam je naša učiteljica sretna što radi u složnom kolektivu u kojemu se kolege uvažavaju i pomažu jedni drugima.

Unatoč korona vremenu dio aktivnosti  su naša sugovornica i njezine kolegice u DND-u odradile, pa i ljetovanje na moru na kojemu je bilo 72  djece. I svi su prema njezinim riječima bili odlični, odgovorni, stariji su brinuli o mlađima, poštovali su pravila i uz to stekli nove prijatelje, pa i simpatije. Ljetovala su zajedno djeca iz obje gradske škole, pa su se nastavili družiti i po dolasku s mora. Mnoge aktivnosti nisu mogli realizirati, ali su se pridružili zanimljivim sadržajima na otvorenom u organizaciji Učilišta „Relković“ pa je i ovom prilikom Verica Lukačević uputila i zahvalu prof. Danijeli Juranović na pozivu za sudjelovanje.

I Dječji će tjedan, koji je također počeo 5. listopada, ove gdoine izgledati drugačije, prilagođen novom normalnom. Pozvala je naša sugovornica roditelje i odrasle da uvažavaju djecu, da ih slušaju.

-Djeca imaju pravo biti i umorna i zasićena. Oni su mala bića koja imaju i svoje potrebe, mogućnosti, prava i mi odrasli im trebamo pomoći da se razvijaju svojim tempom i sposobnostima. Budimo toga svjesni-poručila je.

Ono što je najvažnije, poručila je Verica Lukačević, živjeti i poučavati otvorena srca. Prema djeci, ali i prema odraslima nastupati na isti takav način.To je temelj učiteljskoga poziva. Jedino će na taj način i kroz takav pristup djeca odrasti u ljude, koji će u život ponijeti istinske vrijednosti i znanje.  

AEM banner 

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

Openradio banner

HAV banner

Suradnici

 Logo  TZ GNG 1

 baner.romski portal

 UDD logi

LUNA logo

LAG baner