Možemo li se otrijezniti? (TREĆI DIO)

Razgovoramo s čovjekom koji je prošao pakao ovisnosti o alkoholu i to do sad pokušao približiti široj javnosti u već dva nastavka priće.

Sa Sašom Jokićem i u ovom nastavku pokušavamo ukazati koliko je ustvari težak put do izliječenja, ali i govorimo o tome je li liječenje uopće moguće. Nastavak života nakon što društvo odbaci bivše liječene ovisnike o alkoholu, kako je najbezbolniji i kakvu stigmu nose ti ljudi pokušat ćemo u ovom nastavku otkriti:

NGB: Osim ustanova i adekvatnog liječenja, koliko pojedinac koji ima problem s alkoholom može samostalno nastaviti živjeti nakon izlječenja?

Ovdje sam u nekom smislu iznimka jer po pitanju alkoholizma nisam pohodio nikakve ustanove tog tipa. Više sam obilazio fizijatre i kiropraktičare jer mi je negdje u isto vrijeme kada sam počeo intenzivno piti, dijagnosticirana i autoimuna reumatska neizlječiva bolest - Ankilozantni spondilitis. To je ono što je označilo moj život posljednjih 25 godina, neizlječiva bolest i alkoholizam. Nipošto ne želim reći i žaliti sebe kako sam zbog tako teške dijagnoze pokleknuo i odao se piću. Uopće ne tražim krivca u nikome. Uvjeren sam da sam za sve probleme sa alkoholom kriv samo ja. Mislim da je takav pogled najispravniji, jer ako ćemo uzroke svog pijenja tražiti u šefu sa posla, supružniku, ljubavnici ili djeci, uvijek postoji mala mogućnost da pokleknemo i ponovno počnemo piti. Ako shvatimo da smo za pijenje krivi samo i isključivo mi sami, tu se dovodimo u šah-mat poziciju i pobjeđujemo samo ako to želimo. 

Bivši alkoholičari za samostalan nastavak života u apstinenciji trebaju imati drugi fokus u životu i trebaju drugačije gledati na stvari. Trebaju tražiti ono što im je nedostajalo, ispunjenje u smislu zanimanja, životnog poziva, odnosno trijezne glave i bistrog pogleda sagledati život kakav je. Drugim riječima, trebaju tražiti smisao života negdje drugdje, a ne na dnu čaše. Podrška obitelji je ovdje ključna. Ili neke zajednice, bilo terapeutske ili vjerske. Čovjek mora osjetiti drugog čovjeka i njegovu patnju. Onda se naša patnja lakše podnosi. 

Treba uzeti u obzir da ljudi na liječenje stižu tek kada im je kvaliteta života već dobrano narušena. Ili su izgubili posao, ili bračnog partnera ili novac. Najčešće svo troje zajedno, jer nesreća nikad ne dolazi sama. I čak da uspijete apstinirati neko vrijeme, nakon nekoliko mjeseci morate se vratiti u društvo. A ako ste prije imali naviku da vaše izbivanje iz kuće bude vezano za boravak u kafiću ili baru, onda ćete teško steći naviku odlaska na neki trening, hobi ili u crkvu. To isključivanje iz društva koje alkoholičar doživljava je nešto što je prostim okom nevidljivo. To se teško može riječima opisati i zato je svaka apstinencija i oporavak drugačiji.

 

NGB: Alkohol je sveprisutan i lako dostupan što je zapravo najveći problem, mislite li da bi se ipak moglo smanjiti pojavu alkoholizma među mladima i kako?

Vidite, ovim pitanjima bi se trebali baviti stručnjaci sa područja alkohologije koji nastavljaju odličnu tradiciju koju je utemeljio Dr. Vladimir Hudolin. Moje skromno mišljenje po tom pitanju bi bilo da sa jedne strane imamo tradiciju, a sa druge imamo agresivni marketing i promociju. Rješenje ovog problema je kvantna fizika za nekoga činovnika u nekom Uredu. Kod nas, pritom mislim na Zapadnu civilizaciju, je alkohol već stoljećima u krvi. Kad nas se uvijek pilo. I uvijek je bilo pijanaca i alkoholičara. To čak nije niti upitno, uvijek će biti onih koji su posrnuli. 

Ali ako ćemo skratiti priču i sagledati situaciju bez pretjerane filozofije, ako želimo smanjiti pojavu alkoholizma, država treba ekstremno poskupiti alkohol. Ali ne da bi taj dobiveni novac potrošila na nove aute, već da bi s tim novcem uredila stacionare za ljude koji se žele liječiti, da se poveća broj specijalista u ambulantama za bolesti ovisnosti. Na kraju krajeva, da ljudi koji su u sustavu AA (anonimni alkoholičari) pohode osnovne i srednje škole i pričaju djeci o strahotama alkohola. 

 

 

AEM banner