Izdvojeni Glas

Nisam manje vrijedna od nekoga tko na poslu, koji ne voli, zarađuje novac

Život mi je u ruke dao limune, napravila sam  limunadu.

nina

Ne, nije u pitanju zanimanje kućanice niti mislim pisati o ženskim pravima, u još uvijek, ,,muškom svijetu'' iako i o tome imam svoje mišljenje koje možda i iznesem  drugom prilikom. Žena sam. Radim nekad i više od osam sati dnevno,nekad ne radim ništa, ali bilo bi možda glupo reći da mi je ono što radim posao jer ne privređujem ništa, ne primam plaću- volontiram. I ponosim se time svakim kromosomom svog bića.

Dugo sam razmišljla kako započeti i napisati ovaj tekst jer mi je puno lakše poruku prenijeti u razgovoru s nekim, ustvari  braniti poziv volonterstva kad nekome u jednoj- dvije rečenice ukažem na bit toga što radim i zašto volontiram. Stvarno se nadam da ću i ovako pogoditi srž ,,proširenim izdanjem''. Navršila sam trideset i mlada sam, trebala bih raditi, puniti državni proračun, a i stvarati si obitelj, rađati djecu, a moj život u zadnjih nekoliko godina je okrenut volontiranju. Čudno, zar ne? Sretna sam ovako. Ne  mogu reći da sam i financijski zadovoljna s primanjima koje imam, ali puno mi je važnije da sam sretna onime što radim. Ne mislim se ni hvaliti sad time nego više imam potrebu ukazati s čime se susrećem upoznajući razne profile ljudi kroz svoj život. A najviše predrasuda vidim u muško-ženskim odnosima, naravno!

Kako nemam ni muža ni dečka, a izgledom sam ništa manje zgodna nego druge žene tridesetih godina, upoznajem popriličan broj slobodnih muškaraca bilo ,,eye to eye'' ili bilo kojim drugim putem, najviše putem interneta. Sve lijepo krene, priča o nekim životnim iskustvima, željama, razmišljanjima... sve ustvari o čemu ljudi inače govore prilikom upoznavanja, ništa neobično i ništa strano u današnje vrijeme. Sasvim mi je jasno kako je nekim ljudima lakše uspostaviti komunikaciju najprije putem dopisivanja i to je u redu, nekad je i meni samoj lakše i jednostavnije komunicirati s nekim putem poruka, ali ne volim taj način komunikacije ponajprije jer putem poruka ne mogu iščitati ton kojim je nešto ,,rečeno'' i ne vidim govor tijela sugovornika, a to je itekako bitno prilikom upoznavanja.

Dakle, da se ne zanesem previše i ne odem u širinu teme i tako izgubim onu bit koju želim reći, najčešće nailazim na razne predrasude kad spomenem da ne radim, ali  volntiram. Svima je super kad čuju da netko volontira i to je jako pohvalno, ali- gdje je tu novac koji bih pridonijela? Gdje bi bio moj doprinos u zajedničkom kućanstvu ukoliko smo si dotični gospodin i ja srodne duše i završimo zajedno?

Eh, tad se krenem ,,opravdavati'' i iznosim razloge zbog kojih volontiram, a nemam posao. Ne mogu raditi klasičan posao jer moj invaliditet ne garantira da bih pet dana u tjednu po osam sati dnevno bila jednako produktivna. Multipla skleroza me ,,pozdravila'' davne 2008. godine, i ostala sa mnom.   S obzirom da je to neizlječiva bolest, ostat će sa mnom do kraja mog života, a kad mi je kao nepozvan gost  došla prvi puta u posjet, trebalo joj je samo desetak dana da od mene napravi ,,biljku'', oduzela mi vid, govor, ruke, noge, koordinaciju, ravnotežu i načela mi je unutarnje organe pa su doktori mislili da su mi ostala 3 mjeseca života. Da, ovo zvuči nestvarno čak imeni koja sam u cijelom tom filmu imala glavnu ulogu, koja sam sve učila ispočetka:artikulirati zvukove i govoriti, jesti, hodati, boje, slova, češljati se ili prati si zube. Sad sam ok. Gotovo sve što sam u tom prvom susretu multiple i mene izgubila je vraćeno, u manjoj ili većoj mjeri i svaki dan mi je kao da igram igre na sreću jer imam još nekad poteškoće u obavljnju svakodnevnih stvari. 

Ono što sam nekad shvaćala ,,zdravo za gotovo'' i nisam obraćala pažnju, danas sam sretna i zadovoljna ako uspijem sama napravit iz prvog pokušaja. I nisam mentalno zaostala iako imam problem koncentracije nekad i lakše mi starija sjećanja naviru nego ona svježa, ali ok. S tim problemom sam se već naviknula živjet i olakšavam si koliko god mogu ili ukažem da imam te poteškoće prije same interakcije s drugim ljudima ako je to potrebno. I ne mislim da je to toliko negativno za okolinu, na kraju krajeva, samo se ja trebam s time nositi, ne nužno i oni koji me okružuju. I nisam maloumna, prije sam neopterećena problemima koje drugi imaju u svakodnevnom životu. Smatram da sam utoliko i sretnija u životu.

Zašto volontiram? Jer se tako osjećam korisna društvu, a imam i volje i znanja koja itekako pomažu. Fakultet nisam završila, a krenula sam ga, tri strana jezika govorim, čitam i pišem nekoliko vrsta pisama osim latinice i bez obzira što to nije uopće mjerilo nečije pameti i inteligencije, svejedno to igra veliku ulogu u današnjem tradicijom nabijenom patrijarhalnom društvu. Ovo je iznimka da govorim ovoliko o sebi, nije mi to zaštitni znak i ne volim se isticati ni gurati svoje zasluge drugima ,,pod nos'' da bi vidjeli moju vrijednost, Ali ne mogu više gledati potcjenjivački izraz lica ili iščitavati rugajući i ismijavajući ton u porukama, sugovornika, čast izuzecima!

Ti izuzeci su uglavnom oni koji su mi prijatelji ili s njima imam isključivo prijateljski odnos. A što je s onima s kojima i ne bih htjela samo prijateljski odnos? Imam osjećaj kako čim kažem da ne radim i objasnim zbog čega ne mogu raditi klasičan posao ni zarađivati novac, da se odmah povuku i distanciraju se jer nisam ,,materijal za brak''. Strah vjerojatno postoji jer je to situacija koja nije baš prirodna u vezi dvoje ljudi, ali to nikako ne znači da sam samo ,,materijal za seks'', i to usputni dok ne naiđe nešto bolje.

 Nije ovaj tekst ni apel da bih napokon bila u vezi jer mi to nije uopće cilj. Ovaj tekst je više kao protest . Nisam manje vrijedna od nekoga tko na poslu koji ne voli zarađuje novac. I ne priznajem da me se, zbog toga što radim ono što volim, gleda ,,s visoka'' i kad osjetim podsmijeh u nečijem glasu ili vidim neku dozu razočaranja u oku sugovornika, koliko god nam ranija konverzacija bila u redu, ta osoba je ,,pala u mojim očima''. Volonterski radim kliko mogu i kad god to mogu,a to mi skroz odgovara s obzirom na nestabilnost mog zdravstvenog stanja.

Samo se nadam da sam uspjela pojasniti neke stvari, a sigurna sam kako nisam jedina koja se nalazi u ovakvoj situaciji i da bi se u ovome mogli pronaći još neki.